Glukovarijabilnost – dijabetes tipa 2

Nezadovoljavajuća glukoregulacija, hiperglikemija, odnosno nepostizanje ciljnog HbA1c su glavni uzroci kroničnih komplikacija kod pacijenata koji imaju dijabetes tipa 2. Mikrovaskularne komplikacije čine vodeći uzrok sljepoće u populaciji odraslih osoba. Vodeći su razlog i netraumatskih amputacija donjih ekstremiteta. Kod nas, a i u razvijenim zemljama svijeta, pacijenti s dijabetičkom nefropatijom predstavljaju najbrojniju skupinu (oko 50 %) među nefrološkim pacijentima u terminalnom stupnju bubrežne insuficijencije.

Klasični čimbenici glukotrijade su HbA1c, glikemija natašte i postprandijalna glikemija. Ona nam kazuje o glukoregulaciji, fenotipskoj odrednici u “šarenilu” tipa 2, te mjestu na evolucijskoj krivulji ovisno o dominaciji inzulinske rezistencije, ili beta insuficijencije.

Dugotrajna, kronična hiperglikemija dovodi do prekomjernog „glikiranja“ proteina, što potencirano oksidativnim stresom doprinosi nastanku kroničnih komplikacija bolesti. Glikirani hemoglobin (HbA1c) je marker ukupne izloženosti hiperglikemiji i u sebi integrira preostale sastavnice glukotrijade; glikemiju na tašte i postprandijalno. Iako kronična hiperglikemija dovodi do prekomjernog “glikiranja” proteina, upravo akutne fluktuacije aktiviraju oksidativni stres i “direktno su odgovorne” za oštećenje endotela što će u konačnici dovesti do razvoja kroničnih komplikacija. Glukovarijabilnost nije vidljiva iz HbA1c, no s obzirom na važnost, postaje i cilj liječenja te počinjemo govoriti o “glukotetradi” a ne više o “glukotrijadi”.

->DIJABETOLOGIJA U POLIKLINICI LEPTIR

Svi terapijski čimbenici koji djeluju na postprandijalnu hiperglikemiju, odnosno njene oscilacije, snižavaju glukovarijabilnost.

I kod zdravih osoba postoje mehanizmi koji spriječavaju oscilacije glikemije u smislu snižavanja u postprandijalnim stanjima, isto tako potencirajući porast razine kada je glikemija niža. Ovaj fiziološki mehanizam je znan kao inkretinski učinak te je “sprega” gastroenteroloških i endokrinoloških odrednica s ciljem održavanja glikemije konstantnom, minimalizirajući glukovarijabilnost. Osnova toga su hormoni koji se luče u probavnom sustavu nakon uzimanja hrane te povećavaju oslobađanje inzulina iz beta stanica Langerhansenovih otočića. Dvije glavne molekule s inkretinskim učinkom su GLP-1, i GIP.

Pored djelovanja na razinu glikemije, inkretini usporavaju apsorpciju hranjivih tvari snižavajući motilitet želuca. Djeluju i “centralno” smanjujući osjećaj gladi.

Ovdje opisani, inkretinski, zapravo autoregulacijski, učinak je narušen kada je u pitanju dijabetes tipa 2. Uz inzulinsku rezistenciju, to se smatra glavnim poremećajem kojem slijedi daljnja, nepovoljna, “kaskada” zbivanja za pacijente koji imaju dijabetes tipa 2. Upravo radi toga, terapija usmjerena prema poboljšanju, odnosno “oporavku” narušenog inkretinskog učinka te prema inzulinskoj rezistenciji predstavlja racionalni pristup u liječenju dijabetesa tipa 2 od samog početka. Inhibitori DPP-4 (dipeptidil peptidaze), enzima koji razgrađuje inkretine, produžuju njihovo djelovanje, uzimaju se oralno, dok se agonisti GLP1 receptora apliciraju supkutano i imaju dokazani učinak na gubitak tjelesne težine.

Inkretinski pristup liječenju nije povezan s rizikom hipoglikemije i ima pozitivan učinak na tjelesnu težinu. Važno je napomenuti da terapiju valja kombinirati s metforminom koji ostaje i dalje prvi lijek u terapiji, a treba ga prema svim smjernicama, uvesti u terapiju odmah kod dijagnosticiranja dijabetesa tipa 2 .